Struktura Osječaja Nakon Jugoslavije: Slučaj Tekstilnih Radnika “Dalmatinke”

Tekst objavljen u zborniku Što Je Naša Dalmatinka Dala? Tvornica i Predionica Konca Dalmatinka Sinj ur. Jelena Pavlinušić, Nikola Križanac, Dragana Modrić (Kulturno umjetničko središte Sinj, 2017). Izvorno objavljen u IWM post n.119, prijevod Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić.

 

 Dalmatinka je bila majka nas svih Sinjana i okolica grada Sinja. Ona je nas svih uhranila, i našu dicu, unučad i praunučad i imali smo dojam da imamo budućnosti. Međutim, došao je rat koji je napravio da ne bude tako. Dok smo radile, bilo je blagostanja za sve, bilo je mogućnosti, dobrih plaća, sve je bilo ok, gradile su se kuće, stvarile smo budućnost našoj dici. (…) Sada je naša Dalmatinka toliko opuštena, toliko pokradena, toliko uništena da je to užasno i ružno uopće spominjati našoj dici i unučadi da smo tu nekad radile.

Prošlog lipnja zabilježila sam nekoliko razgovora s bivšim radnicama sinjske Tvornice i predionice konca „Dalmatinka“, koja se nalazi u Sinju, gradu u Dalmaciji, tridesetak kilometara udaljenom od Splita. [1] Osnutak tvornice 1951. godine pripisuje se ustrajnosti Vice Buljana, komunista iz dobrostojeće obitelji, koji je postao gradonačelnik Sinja 1940. godine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a koji je i kasnije bio istaknuti partizan i političar. Tvornica je izvorno bila trebala biti smještena u obližnjem gradu Livnu u Bosni i Hercegovini, ali Vice Buljan uspio je preusmjeriti projekt u njegov rodni grad – Sinj.

Godine 2009. bivši radnici tvornice „Dalmatinka“, koja je tada već bila u stečaju, položili su cvijeće na grob Vice Buljana, tri desetljeća nakon njegove smrti. Slobodna Dalmacija izvijestila je o tome člankom pod naslovom “Umro si ti, umrla je tvornica, a ni mi nismo baš najbolje”. Godine 2004. poduzeće su, nakon prvog stečajnog postupka iz 2001. godine, kupila dva brata poduzetnika iz Italije. Oni su trebali unaprijediti proizvodnju, ali umjesto toga su se okoristili preostalim zalihama i sredstvima tvornice, pritom izbjegavajući plaćanje radnika mjesecima, sve dok 2008. godine nije ponovno proglašen stečaj. Od tada je tvornica prepuštena propadanju. Mnogi nekadašnji radnici koji su ostali bez posla neposredno pred umirovljenje žale zbog zatvaranja tvornice koja je donijela toliko puno gradu i okolnim selima. To se posebno odnosi na žene, koje su činile 80 % radne snage.

Ona se kurva u Dalmatinki.

 Ranih pedesetih kada je tvornica tek započela s radom, u selima Cetinske krajine nije bilo uobičajno da žena radi van kuće. Samo su veoma siromašne djevojke išle raditi u tvornicu; često ih je sredina zbog toga smatrala nemoralnima. Tvornica je opisivana kao “kuća za kurve” gdje se mlade djevojke prostituiraju. [2] Noćna smjena je posebno izazivala moralne kritike posebno zbog toga što u početku nije bilo prijevoznog sredstva do tvornice i natrag. Jedini način da se dođe na posao bilo je pješice ili biciklom. Starije žene znale su se prekrižiti kada bi vidjele mlade radnice na biciklima, dok su obitelji nastojale držati svoje kćeri podalje od same tvornice i njenih radnica.

 Takvo je mišljenje prevladavalo u početku, ali u međuvremenu su brojne obitelji ipak počele podržavati dodatni prihod i odnosi među spolovima počeli su se postupno mijenjati. U prvim godinama „Dalmatinke“ žene iz ruralnih područja često su uz posao u tvornici morale raditi i poslove u polju pa bi se znalo dogoditi da zaspu među strojevima. Neke radnice nisu se nikad naviknule na nošenje hlača i nakon posla bi odmah oblačile svoje šotane (duga tradicionalna suknja). Bio je čest slučaj da svoju zaradu radnice daju suprugu ili svekrvi.[3]

Još uvijek sanjam o Dalmatinki.

Rad u tvornici bio je težak i strogo discipliniran. Jedna radnica koja je počela raditi ranih sedamdesetih godina prisjetila se kako je jednom prilikom bila ukorena zbog zazivanja Isusa, dok su neki radnici bili privilegirani i raspoređeni na lakše zadatke zbog svoje prokomunističke orijentacije. Međutim, ipak opisuje svoj radni vijek u „Dalmatinki“ kao vrijeme sigurnosti i međusobne solidarnosti među radnicima. Lipota i druženje kako sama kaže. Tvornica je dosegnula vrhunac proizvodnje sedamdesetih i osamdesetih godina. U to vrijeme zapošljavala je oko 2000 radnika i izvozila predivo van Jugoslavije, zadovoljavajući 60 % potreba domaćega tržišta. Usporedno s napretkom tvornice gradili su se i stanovi za radnike, osnivala razna sportska društva, a izgrađen je i olimpijski bazen – ponos lokalnoga stanovništva. Nekadašnji radnici rado se sjećaju obroka iz tvorničkog restorana, subvencioniranih godišnjih odmora, novca koji su primali za kupovinu školskih knjiga, kao i tvorničkih kupaonica opremljenih tuševima i sanitarnim potrepštinama (u to vrijeme mnoge žene nisu imale prikladnu kupaonicu pa čak ni tekuću vodu). Radnice se također sjećaju proslava 8. ožujka i 1. svibnja te različitih udruženja u sklopu tvornice, kao što je bilo dobrovoljno vatrogasno društvo ili ženski košarkaški tim. Zahvaljujući produženim porodiljnim dopustima i bolovanjima, kao i pomoći ženskih članova šire obitelji, radnice Dalmatinke “bile su u mogućnosti razumjeti svoju vrijednost kao individue koja nadilazi zadane obrasce shvaćanja žene unutar obiteljskog doma“[4].

Ima si sigurnu plaću i osiguran život.

Uloga tvornice kao društvenog centra – što je bilo često u Jugoslaviji – uzrok je stvaranja specifične industrijske “strukture osjećaja”. Koncept “strukture osjećaja” koji je razvio kulturalni teoretičar Raymond Williams u posljednje vrijeme koristi se u društvenim znanostima i metodama usmene povijesti kako bi se objasnilo kako je industrijalizacija stvorila specifične načine života, a koji su kasnije uzdrmani procesima deindustrijalizacije i zatvaranja tvornica. Williams je koristio ovaj termin da bi istražio „obilježja društvenog iskustva i veze, povijesno različite od ostalih specifičnih obilježja koje doprinose osjećaju pripadnosti jednoj generaciji ili razdoblju“. Alternativna definicija „strukture osjećaja“, prema Williamsu, bila bi „strukture iskustva“ ili „praktična svijest o sadašnjosti“[5]. U postjugoslavenskim, postsocijalističkim državama industrijska struktura osjećaja, koja se pojavila u socijalističkom razdoblju, još uvijek je veoma prisutna među generacijom industrijskih radnika rođenih nakon 1945. godine čiji je radni vijek završio u razdoblju od 1989. do danas. Na strukturu osjećaja industrijskih radnika izravno su utjecale dinamike moći postsocijalističke tranzicije koje su često imale za posljedice ostanak bez posla, neisplaćena socijalna davanja i plaće, izgubljene štednje na internim tvorničkim računima, kao i neizvjesne radne uvjete i smanjena radna prava u novo-privatiziranim tvornicama. Radnici su često otpuštani zbog političkih razloga. Primjerice, ranih devedesetih čitava uprava Dalmatinke zamijenjena je novom koja je povezana s Hrvatskom demokratskom zajednicom. To je vodilo do neorganizacije i nereda. Čežnja radnika za prijašnjim uvjetima rada i pravima radnika još je više potaknuta gubitcima pretrpljenim u zadnjim desetljećima.

Mi smo samo jedna velika izgubljena generacija.

Na strukturu osjećaja radnika također je utjecao simboličan pomak u doživljavanju industrijske radničke klase, koja je iz pozicije političkog fokusa prešla u sveopću nevidljivost i marginalizaciju. Doživljaj usmjerenog i progresivnog vremena koji je propagiran kroz socijalizam i fordizam – a vezan je uz vrijednosti industrijskoga rada – bio je naglo prekinut. Nakon Drugog svjetskog rata socijalistički režim u Jugoslaviji obećavao je ekonomski rast, obilje i blagostanje na temelju industrijalizacije, što je u šezdesetima i sedamdesetima djelomično i uspjelo poboljšanjem svakodnevnog života velikog dijela populacije. Tekstilni radnici koji sazrijevaju tokom ovog perioda svjedoci su žrtava starijih generacija, koje su iskusile početne teškoće u slabo opremljenim poslijeratnim tvornicama prije nego što su mogli uživati relativni boljitak tržišnog socijalizma. Vrijednosti kao što su međugeneracijska solidarnost i žrtvovanje za budućnost bili su također sastavni dio strukture osjećaja mlađe generacije. Zbog toga bivši radnici danas s teškoćom prihvaćaju da njihova žrtva neće imati vrijednost za buduće generacije. U specifičnim rodnim obrascima, žene koje su radile u „Dalmatinki“ danas brinu za svoju djecu i unučad, koji često ne mogu pronaći posao nakon školovanja ili imaju ograničene mogućnosti zbog manjka stambene i poslovne sigurnosti. 

Mi smo generacija kojoj su naše nane obezbijedile budućnost kroz tvornicu. Mi smo mislili da ćemo i mi tako našoj dici i unučadi još veću budućnost stvorit.

Diljem postjugoslavenske regije, bez obzira na nacionalnost i nacionalnu pripadnost, bivši tekstilni radnici izražavaju sličnu industrijsku strukturu osjećaja koja je ukorijenjena u njihovoj rodnoj pripadnosti, klasi i generaciji. Devalvacijom ženskog industrijskog rada u postsocijalizmu, raste njihova naklonost prema socijalističkom blagostanju i naučenoj radnoj etici u tvornici. Njihova svjedočenja izražavaju reflektivnu nostalgiju ili, riječima Mitja Velikonja, retrospektivnu utopiju, “utopijska nada da mora biti” – ili moralo je biti – “društvo koje je bolje nego ono trenutno”[6].

[1] Autorica se zahvaljuje nekadašnjim radnicama koje su pristale na intervju, a čija su imena ovdje ispuštena zbog anonimnosti, kao i Jeleni Pavlinušić, Silviji Milić i Nikoli Križancu, sudionicima projekta “Dalmatinka” koji su organizirali susrete s radnicama u Sinju.

[2] Vedrana Premuž Đipalo, “Žene u Doba Socijalizma: Slučaj ‘Dalmatinka’”, in Ethnologica Dalmatica, 23, 2016.

[3] Rebeka Mesarić Žabčić and Marina Perić Kaselj, “Žene i Industrijska Baština: Primjer “Dalmatinke” Sinj”, in: A. Černelić Krošelj, Ž. Jelavić and H. Rožman, Kulturna dediščina industrijskih panog i industrijska kulturna baština, Ljubljana: Slovenško Etnološko Društvo, 2011.

[4] Frances Pine, “Retreat to the Household? Gendered domains in postsocialist Poland”, in C.M. Hann: Postsocialism: ideals, ideologies, and practices in Eurasia, London and New York: Routledge, 2002.

[5] Raymond Williams, Marxism and Literature, Oxford and New York: Oxford University Press, 1978.

[6] Mitja Velikonja, “Lost in Transition. Nostalgia for Socialism in Post-socialist Countries” in East European Politics and Societies, 23 (4), 2009.

Annunci

A day in the life of a seamstress

Screen Shot 2017-09-25 at 00.13.51The film Od 3 do 22 [From 3 am to 10 pm] was made by Croatian director Krešimir Golik in 1966, and is considered a classic of documentary film in the former Yugoslav region. The film can be viewed here: https://www.youtube.com/watch?v=avaas3e37T4

The film portrays a day in the life of Smilja Glavaš, a 22 years old female factory worker, married with a small child, who lives in a suburb of Zagreb and is employed in the Pobjeda [Victory] textile factory in the city. Beside working in the factory, we see the protagonist taking care of all domestic tasks and of childcare, and surviving in very basic living conditions in a suburban shed. The movie is an excellent historical source for understanding women’s difficulties in combining productive and reproductive labour in socialist Yugoslavia, as well as serving as a general example of a working woman’s double burden inside and outside the home.

Screen Shot 2017-09-25 at 10.54.01Screen Shot 2017-09-25 at 10.53.52

I analyze the movie alongside the issue of textile workers’ double burden in this article published in the Themenportal Europäische Geschichte: www.europa.clio-online.de/essay/id/artikel-4168.

This movie, together with other documentaries and fiction films on seamstresses’ lives during socialism, is also addressed in my forthcoming book. A still from the movie will be used for my book cover (images courtesy of the Croatian State Archives in Zagreb).

 

Structures of Feeling After Yugoslavia

This article was published in spring 2017 in the journal of the Institute for Human Sciences (IWM), Vienna. It deals with the case study of the Dalmatinka textile factory in Sinj, Croatia, explaining how factors such as gender, class, and generation came to shape a specific ‘structure of feeling’ among workers who spent most of their working lives in socialist factories.

The concept of the ‘structure of feeling’, developed by cultural theorist Raymond Williams, has been used recently by social scientists and oral historians to discuss how industrialization created specific ways of life that were later challenged by processes of deindustrialization and factory closures. Williams used the term to investigate ‘a particular quality of social experience and relationship, historically distinct from other particular qualities, which give the sense of a generation or of a period’. An alternative definition of ‘structure of feeling’, according to Williams, would be ‘structures of experience’, or ‘practical consciousness of a present kind’ (Raymond Williams, Marxism and Literature, Oxford and New York: Oxford University Press, 1978).

 

Interview for Zarez

Screen Shot 2015-11-12 at 10.50.52

The following is the extract of an interview published in Zarez (n.415, September 2015). For the full version of the interview, which deals with my previous research on feminist generations and women’s movements, click on the image above.

Marta Baradić i Katarina Jaklin: Terenskim radom, intervjuirajući brojne radnice, bavila si se tekstilnom industrijom, koja je mahom ženska industrija. Možeš li detektirati u kojoj je mjeri među radnicama prisutno, pogotovo u doba deindustrijalizacije, nasljeđe AFŽ-a i na koji način?
Nasljeđe socijalizma zanimljivo je jer se može uočiti kako je socijalistički moment bio formativan za mnogo žena. I dalje su one bile te koje su bile zadužene za brigu o obitelji, kućanski rad, ali s druge strane rad izvan sfere kućanskog postao je jako važan dio njihovog identiteta, i to čini mi se puno značajniji nego u Zapadnoj Europi. Na Zapadu Europe možete primijetiti tu generaciju žena, možda generaciju moje majke, koja je počela raditi u 1970-ima ili 1980-ima, ali prethodna generacija, recimo generacija moje bake, podrazumijevala je da žena nakratko radi, ali nakon rođenja prvog djeteta vraća se kućanstvu. U Zapadnoj Europi zapravo je centralna figura domaćice, dok je ovdje majka – radnica. Postoji takozvani “rodni ugovor” – ideja da su žene različite jer mogu biti majke te ih moramo zaštititi socijalizirajući problem brige i omogučivši im pristup radu. To se primijeti, ženama u doba deindustrijalizacije teško je biti doma i ne raditi ništa. Bivše radnice često kažu da im nedostaje ići na posao, socijalizirati se s drugim ženama. Naravno radi se i o puno neformalnog, neplaćenog rada. Kako je rekla jedna bivša radnica Sane iz Novog Grada (RS), “prije sam radila osam sati, sad radim 12 iako ne radim”. Potrebno je više neformalnog rada da bi se opskrbilo domaćinstvo za preživljavanje sada kad ova vrsta regularnog, plaćenog rada više ne postoji.
Marta Baradić i Katarina Jaklin: Koje bi bile glavne karakteristike postsocijalističkog rodnog režima u odnosu na socijalistički rodni režim koji je podrazumijevao zaposlenu majku?
Ono što se sada događa jest to da uz konstantno smanjivanje socijalnih prava, sve je manje i manje rada. Uloga obitelji kad je zaposlenje neizvjesno postaje sve važnija. Ljudi se ne mogu osloniti na posao, državu, socijalne servise. Događa se materijalni proces retradicionalizacije. Mnoge feministkinje govorile su o retradicionalizaciji i nacionalizmu, kako nacionalizam ženu ponovno smješta u ulogu domaćice, proizvođačice nacije. Dakako, pravo na abortus je ograničen, općenito prava se sve više ograničavaju, ali žena je istovremeno obezvrijeđena i kao radnica, rad ne vrijedi toliko. Za mene je problem retradicionalizacije istovremeno ideološki i materijalan. Povezano je i s problemom obrazovanja, jer kao žena imaš jednaka prava na obrazovanje ali tvoja diploma na tržištu rada više ne vrijedi i najbolja šansa ti je udati se za bogatog tipa. Mijenja se materijalna struktura društva. Tako je razlika u plaćama i dalje prisutna, nasilje u obitelji je u porastu. Diskurs povezivanja modernosti i rodne emancipacije koji je bio na snazi između 1945. i 1975. sada je potpuno kulturaliziran. Odradili smo modernu, postignuta je rodna emancipacija, i sad se potreba za emancipacijom projicira na druge, treći svijet, muslimane, takozvane “Third Word Women” kao piše Chandra Mohanty.
Marta Baradić i Katarina Jaklin: Terenskim radom obuhvaćaš cijelu takozvanu regiju, zanimaju nas sličnosti i razlike tih konkretnih iskustava deinsdustrijalizacije?
U konačnici bih voljela napraviti knjigu sa svim tim različitim studijama slučaja i primjerima iz tekstilne industrije u bivšoj Jugoslaviji. Nasljeđe socijalizma i industrijalizacije snažno je prisutno u diskursu ovdašnjih ljudi kad pričaju o radu, tvornicama, socijalnim beneficijama, stabilnosti zaposlenja. Žene iz tvornice Arena u Puli, koja je otprije nekoliko godina u stečaju, govore mi da su plaće uvijek bile vrlo niske, ali troškovi života nisu bili visoki i postojala je određena infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom, žene su imale pristup brojnim socijalnim servisima. I taj diskurs prisutan je svugdje, od Makedonije preko juga Srbije do Hrvatske. Ne radi se o pukoj jugonostalgiji već ljutnji i žaljenju zbog nepravde s kojom su radnici suočeni unazad 20 godina. Radnici su obezvlašteni, ne radi se samo o neuspjehu privatizacije, već o primitivnoj akumulaciji nekadašnjih društvenih dobara, kao što su tvornice u Jugoslaviji bile. Ljudi osjećaju taj gubitak, ne mogu si priuštiti život kakav su nekad mogli, situacija je tragična, posla ili nema ili je jako slabo plaćen. Sve je važniji neformalni rad, pomoć obitelji, oslanjanje na tuđu plaću ili penziju. Različito je kroz regiju, u Istri na primjer ljudi kažu da ih je tijekom rata spasila ta blizina Italije, žene su mogle odlaziti u Italiju raditi kao njegovateljice, briga za starije. Kao i turizam, postoji više resursa nego negdje drugdje al zapravo je priča vrlo slična obezvlaštenje, deindustrijalizacija, individualizacija društva, jačanje važnosti obitelji… ali bez obzira na smanjenje vrijednosti ženskog rada, one koje su radile u pulskoj Areni još su ponosne, sjećaju se koliko im je rad bilo važan, kako su se osjećale kao doma u fabrici. Evo, želim pokazati i ove priče iz fabrike, žensku borbu za emancipaciju preko rada i individualna i kolektivna iskustva rada od 1945. do danas.

Interview for Glas Istre

The following interviewed appeared in the local Istrian newspapers Glas Istre/Novi List (cultural section) on September 12, 2015


DSC_3404 copy

Projekt nosi naslov “Tkanje socijalizma: usmena povijest odjevne industrije u Hrvatskoj od poslijeratne industrijalizacije do postsocijalističke deindustrijalizacije”. Dr. sc. Chiara Bonfiglioli iz Bologne to svoje istraživanje provodi u Puli kao postdoktorandica u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma na Sveučilištu Jurja Dobrile. Usmenu povijest o legendarnoj Arena Modnoj kući pripovijedaju joj bivše radnice – zasad je razgovarala s tek njih sedam i poziva sve druge koje žele o tome govoriti da joj se jave. Intervjui su anonimni, ona neće u svojim publikacijama navoditi ničija imena, zanima ju kolektivno iskustvo tvorničkih radnica, individualno samo u dijelu gdje se vide razlike, recimo među generacijama ili zbog statusa u tvornici.

Iz velikog pogona Arena trikotaže, na samoj pulskoj Rivi, nedavno su izneseni zadnji strojevi, a na nekoliko dosadašnjih dražbi prodani su tek dijelovi prizemlja velike zgrade čija cijena kvadrata sa svakom licitacijom drastično opada. U 1990-e godine Arena je ušla sa 600 radnika, zgradom procijenjenom na 40 milijuna kuna, s tridesetak trgovina diljem bivše države te šest milijuna kuna na internoj radničkoj štednji. Sad je u stečaju i na rasprodaji, radnice su otišle kući bez višemjesečnih plaća, mnoge i bez značajne ušteđevine.

Početak kraja s 2000. godinom

– Spremam knjigu o tekstilnoj industriji u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, da napravim komparaciju jer su te priče dosta slične. Industrijalizacija je provedena na isti način i žene koje su radile u tim tvornicama na sličan način doživljavaju svoj nekadašnji život i rad, zlatno doba tvornice i novo vrijeme kad su njihovi pogoni propali, a one ostale bez posla s malim mogućnostima da ga opet pronađu. S istraživanjem u Hrvatskoj sam tek na početku, ali osim Varteksa u kojem još radi manji dio nekad moćne tvornice, skoro sve ostalo je zatvoreno. Tekstilna industrija u Hrvatskoj izgubila je zadnjih 20 godina 100 tisuća radnika, sada ih je oko 20 tisuća. Prijeratnih 120 tisuća radnika govori o značaju te industrije u društvu i njegovoj ekonomiji. Velik je to gubitak, posebno što je hrvatska tekstilna industrija bila starija od drugih u bivšoj Jugoslaviji, njena tradicija seže do 30-ih godina 20. stoljeća, kaže Chiara Bonfiglioli.

Zanimljivo joj je kako je upravo u Hrvatskoj nestala skoro cijela industrija, isto kao i u Sloveniji, dok u Srbiji i Makedoniji još uvijek nešto opstaje. Privatizacija nije ni tamo uspješno provedena, ali u Štipu, recimo, još radi jedan tekstilni pogon, a u čitavoj Makedoniji tekstilna industrija još uvijek zapošljava 40 tisuća radnika. Nakon privatizacije, međutim, te žene rade u puno lošijim uvjetima nego prije, izgubile su socijalna prava, plaće su im jako male i makedonska država najavljuje propisati minimalnu plaću u tekstilnoj industriji da bi se barem donekle zaštitile te radnice. Uvjeti su u Štipu vrlo loši, kaže naša sugovornica, ali se ipak vidi da još postoji industrija, a to je bolje nego ništa, kako je recimo u Srbiji i Republici Srpskoj gdje su Leteks i Sana potpuno propali.

Neke su tvornice radile do prije nekoliko godina, neke su propale još prije deset godina, ali početak kraja bila je 2000. godina kada je Svjetska trgovinska organizacija ukinula kvote za tekstil i na istočnoazijskom tržištu, poput Bangladeša, dogodio se bum. K tome, proizvodnja iz Europe preselila se na istok k jeftinoj radnoj snazi. Zapad, kaže Bonfiglioli, jugoistočnoj Europi još povjerava neke kvalitetnije produkcije u manjim serijama koje bi se izgubile na golemim azijskim tržištima. Međutim, u kakvim uvjetima sada rade tekstilke u Hrvatskoj?

U Strasbourg po plaće

– U Osijeku i u Varaždinu pogone imaju Benetton i Calzedonia, u Srbiji također, ali su to manji pogoni, nisu sindikalizirani i teško je ući unutra i vidjeti kakvi su uvjeti rada. Zato mi je teško uspoređivati. Za razgovor teško se otvaraju i bivše radnice koje su sada nezaposlene, a pogotovo one koje rade u malim privatnim pogonima. Ne smiju, nemaju nikakvu zaštitu, ni sindikata ni države, a sretni su da plaća stiže na vrijeme, pa makar i minimalna. Jer u nekim tvornicama često se događalo da su radnici mjesecima i godinama radili bez plaća. Bivši radnici Leteksa, velikog tekstilnog kombinata u Leskovcu koji je bankrotirao a radnici ostali bez dvogodišnje plaće pa i bez penzija, tužili su državu na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i dobili parnicu: Srbija svakom od 167 radnika treba isplatiti po 3.100 eura, ukupno 540 tisuća eura, kaže Bonfiglioli.

Prema onome što je dosad istražila i čula u razgovoru s bivšim radnicama Arene kao i drugima u regiji, kaže da je tvornica imala značajnu ulogu u društvu. Radnice uz tvornicu vezuju osjećaji zajedništva, drugarstva, bile su priznate i poštovane, imale osjećaj da rade nešto važno za zajednicu. U Areni su za vjernost tvornici, za 10 godina rada dobivale zlatni lančić, za 20 godina plaću više, za 25 godina prsten, a pred odlazak u mirovinu napravili bi feštu kolegi, imali su osjećaj pripadanja zajednici.

– Istraživači koji se bave deindustrijalizacijom govore o tome da tvornica kreira strukturu osjećanja, prema onome kako se osjećaju na radnom mjestu, kako doživljavaju rad, koliko je rad cijenjen, posebno ženski rad. Zato im je vrlo teško odustati od takvog okruženja, prošle su cijeli život u toj tvornici, slušale priče iz socijalizma da će tvornica napredovati, da će biti bolje za njihovu djecu, za budućnost i onda kad budućnosti nema i puno je gore nego prije, ljudi postanu izgubljeni i tužni – “dala sam puno ovoj tvornici a što sam dobila, izgubila sam štednju, dobila malu penziju”. Osim materijalnih, ima tu i simboličkih gubitaka – radnice postaju nevidljive, ostaju same, jačina kolektiva i solidarnost su nestali. Pričale su mi da su ratne udovice i samohrane majke dobivale pomoć od tvornice, da su ih tjerali da odu na godišnji odmor. Sigurno je tu bilo neke vrste paternalizma od strane menadžmenta – i same radnice su govorile da se u tvornici osjećaju kao doma, da im je direktor bio kao otac – ali u isto vrijeme puno se pažnje pružalo ljudima koji su trebali pomoć, od doplataka za djecu do socijalnih stanova.

Bogaćenje preko političkih veza

– Jer nemaju svi ljudi iste mogućnosti pa ni mogućnosti za obrazovanje. U tvornicu su došle raditi siromašne i neobrazovane žene, a onda ih je tvornica slala u škole, stipendirala ih i radnice su 1980-ih godina većinom bile kvalificirane, neke i visokoobrazovane pa su napredovale, postale tehnolozi, šefice pogona, službenice. U istim tvornicama radili su im ponekad i muževi. Mislile su da će tu raditi i njihova djeca, pripovijeda mlada znanstvenica iz Italije.

I u njezinoj domovini zatvorene su mnoge tvornice. Kaže da kako mi prolazimo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, tako Zapad osjeća tranziciju između kapitalizma nekad i sad, nakon izbijanja globalne ekonomske krize. Ima sličnosti i u promjeni statusa rada i radnika. Rad se nekad cijenio, kaže, ali se to i u Italiji promijenilo u zadnjih dvadeset godina. Rad je ostao izvan političke sfere, nije više vidljiv kao nekad, neoliberalizam zamjenjuje fordizam i firme koje su davno bile uspješne danas su zatvorene. Zanima nas čini li joj se ipak balkanski kapitalizam suroviji od onog zapadnog, već uhodanog.

– Tranzicija u Hrvatskoj bila je nagla i brutalna, i zbog rata ali i drugih razloga. Potpuno ste nepripremljeni ušli u to, ali ne bih rekla da postoje velike razlike u kapitalizmu kod vas i u Italiji, recimo. Više mi se čini da je kapitalizam sličan u čitavoj južnoj Europi gdje su u svim zemljama dosta velike socijalne razlike, puno je onih koji su se silno obogatili preko političkih veza, politika je vrlo daleko od običnog čovjeka. Više sličnosti vidim između Italije, Grčke, Hrvatske i Srbije po načinu funkcioniranja države i tržišta rada, u odnosu na sjever Europe, a živjela sam u Nizozemskoj i vidjela što znači kapitalistička država bez velikih socijalnih razlika. U Hrvatskoj još naslijeđe socijalizma vidim u navici ljudi da još koriste javni prostor, socijalna prava, od besplatnog školovanja nadalje. Ljudi osjećaju da obrazovni sustav ne bi smio biti privatiziran.

Jedan dan u životu tekstilne radnice

– U socijalizmu su tvornički radnici imali puno socijalnih prava, kao besplatne menze, ambulante, vrtiće, stanove, odmarališta, ali su time kompenzirane niže plaće nego na Zapadu, gdje nije bilo ideje da ti država organizira sve te servise. A nisu ti socijalni servisi dolazili sami, ljudi su se za to morali boriti. Sada bivši radnici ponekad idealiziraju doba socijalizma, nazivaju ga zlatnim dobom jer im je sada puno lošije, ali prema tvorničkim novinama vidim da su se i tada žalili: ima menze ali hrana nije tako dobra, ima vrtića ali nema dovoljno mjesta pa inflacija 80-ih… I u socijalizmu su postojale velike socijalne razlike, razlike u obrazovanju, između grada i sela, većinskog stanovništva i nacionalnih manjina, kaže talijanska znanstvenica.

Što se tiče rodne ravnopravnosti nekad i sad, spominje retradicionalizaciju s krahom Jugoslavije. Nacionalisti su dijelom za to odgovorni, rekli su: dosta socijalizma, žene se moraju vratiti kući, rađati djecu za naciju, a tu je i utjecaj Crkve i religije. Osim njih, povratak tradicionalizmu potiče i ekonomska kriza, jače socijalne tenzije, smanjivanje vrijednosti ženskog rada, propadanje “ženskih” tvornica zbog čega žene ostaju kod kuće.

– U socijalizmu je postojao tzv. rodni ugovor: žena mora raditi izvan kuće ali joj država mora pružiti podršku kroz kraće radno vrijeme, vrtiće, menze… U kućanskim poslovima nisu bile ravnopravne. U biltenu tvornice “Nada Dimić” vidi se da znaju da stvari trebaju biti drugačije ali kažu: muž mi pomaže ali samo u muškim poslovima. Treba pogledati kratki film Kreše Golika “Od 3 do 22” koji prikazuje jedan dan u životu tekstilne radnice u tvornici Pobjeda u Zagrebu – ide na posao u pet ujutro, ustaje dva sata prije, kad se vrati kući kuha, šiva, kupa dijete, a muž se nakon posla odmara. Težina industrijalizacije pala je na ženu, kaže Bonfiglioli.

Prekarijata sve više i u Italiji

U svojim člancima koristi izraz prekarijat za današnje radnike. Pojašnjava da se taj termin sve više koristi u značenju globalne radne snage koja ima ugovor o radu na određeno vrijeme i vrlo malu socijalnu zaštitu. Prekarijata, kaže, sve više je i u Italiji. Radni ugovori potpisuju se ne samo na određeno vrijeme, već za projekt, kratke poslove za što ne teče radni staž.

– Puno ljudi radi sezonski, ljeti, ali mladima je teško da žive sami. Prije 13 godina dolaskom Berlusconija na vlast dogodila se velika liberalizacija tržišta rada. Oni koji su imali stalni posao još su bili zaštićeni ali mladi ljudi nisu imali nikakva prava i sada je rezultat toga velik broj Talijana po Europi. Samo u Londonu ih je oko pola milijuna. Ogromna migracija obrazovanih ljudi. Nema posla u Italiji a ono što ima rad je u izrazito lošim uvjetima. Prije šest mjeseci, promjenama radnog zakonodavstva poslodavcima je olakšano davanje otkaza, ali je propisano da nakon tri godine rada na određeno vrijeme radnik mora dobiti stalni posao. Ne znam kako će to funkcionira u praksi. U Italiji nema investicija, siva ekonomija cvjeta, javni sektor i penzioneri plaćaju porez, ali privatnike je teško kontrolirati, to su problemi, a ne to što je teško otpustiti lošeg radnika. Sindikati su se više brinuli za stalno zaposlene, prvenstveno u javnom sektoru, a manje za prekarijat, prenosi nam mlada znanstvenica.

U industrijalizaciju od nule

– Varteks je imao licencu za Levis, Astibo u Štipu je radio s Wranglerom, a beogradski Beko s Lee Cooperom pa su se natjecali tko više jeansa prodaje. Mislim da je Varteks ipak bio najuspješniji, radili su to u pogonu u Novom Marofu. Jedan je čovjek u novinama izjavio: “Tri sina mi je Levis školoval!”. Zanimljivo je bilo to u Jugoslaviji, bila je socijalistička, poduzeća su bila državna, a ipak integrirana u globalno kapitalističko tržište. Iako su to većinom bili tzv. lohn poslovi, neki su proizvodi iz Jugoslavije bili konkurentni i na Zapadu. A ne treba zaboraviti da se ovdje nakon rata u industrijalizaciju krenulo od nule. Trebalo je izgraditi i opremiti tolike tvornice u dotad pretežito poljoprivrednoj, siromašnoj zemlji. Konzumerizam je također dio strukture sjećanja žitelja bivše Jugoslavije, kaže Bonfiglioli.

Zašto su propale tekstilne tvornice?

– Svaka tvornica koju sam istraživala ima svoju priču. Ponegdje su problem bili novi vlasnici, nije se znalo tko je kupio, tko je kome prodao, a potom i loš menadžment koji je ta poduzeća doveo do bankrota jer im je bilo samo do profita a ne do nastavka proizvodnje. Sigurno im je presudila i propast jedinstvenog jugoslavenskog tržišta jer su imale svoje trgovine po cijeloj zemlji, neke su i ostale bez njih. Privatizacija je često nezakonito provedena, neki direktori i drugi na rukovodećim mjestima iskoristili su poziciju i postali vlasnici tih poduzeća. U Makedonki u Štipu, recimo, radnička je menza privatizirana i radnice mi govore da su davale od svoje plaće da se izgradi ta menza a nisu ništa dobile od toga. I radnice Arena trikotaže ulagale su u kasu uzajamne pomoći i mnoge ostale bez svoje ušteđevine. Ljudi znaju da su nešto zajedno gradili a sad na tome privatnik grabi profit, kaže Bonfiglioli.

Antifašistkinje nakon rata u borbi za ženska prava

Doktorsku disertaciju Chiara Bonfiglioli posvetila je ženskom političkom aktivizmu u Italiji i Jugoslaviji u vrijeme Hladnog rata. Tada se bavila feminizmom i zanimalo ju je kako je svoj politički kapital iskoristila generacija antifašistkinja koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, jesu li se emancipirale u politici, kako su se odnosile prema pitanju ženskih prava.

– I u Italiji i u Jugoslaviji nakon 1945. žene su prvi put ušle u politiku, dobile pravo glasa. U obje zemlje antifašistički pokret je bio jak, u Italiji je oko 35 tisuća žena sudjelovalo u pokretu. U Jugoslaviji je socijalizam bio institucionaliziran, u Italiji pak komunistkinje i socijalistkinje su bile u opoziciji pa su me zanimale te usporedbe, kako su prošle u različitim političkim okruženjima. I jedne i druge zalagale su se za emancipaciju žena, ravnopravnost, prava žena, u Italiji je puno kasnije legaliziran abortus i dopušten razvod, zbog velikog utjecaja Crkve. U obje zemlje te žene na funkcijama imale su sličnu perspektivu da treba modernizirati zemlju i rodne odnose i to preko obrazovanja; tada mnoge žene nisu znale ni čitati ni pisati, kaže dr. sc. Bonfiglioli.

Interes za socijalističku Jugoslaviju

Chiara Bonfiglioli, rođena 1983., završila je političke znanosti u Bologni te rodne studije u Utrechtu u Nizozemskoj i potom radila na sveučilištu u Edinburghu u Škotskoj. I magistarski i doktorski rad kao i postdoktorska istraživanja posvetila je socijalističkoj Jugoslaviji, bavila se temama feminizma u Jugoslaviji te ženskog aktivizma u Italiji i Jugoslaviji tijekom Hladnog rata, a posljednje dvije godine istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u zemljama bivše Jugoslavije s naglaskom na tekstilnim radnicama.

Objavila je niz radova o propalim tekstilnim tvornicama, o Makedonki u Štipu, Sani u Bosanskom Novom ili sada Novom Gradu, te o Leteksu u srpskom Leskovcu. Sad se okreće Hrvatskoj, zanimaju je Varteks, Kamensko i Arena Modna kuća. U Puli živi od studenog prošle godine, stigla je preko programa Newfelpro koji omogućava stranim istraživačima da borave i rade u Hrvatskoj a financiraju ga zajedno Ministarstvo znanosti i EU. Dobila je stipendiju i gost je Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Na prvoj konferenciji o socijalizmu, koju je pulski Centar organizirao 2013., predstavila je svoje istraživanje o propasti tekstilne industrije u zemljama bivše Jugoslavije, a sada je dio tima koji organizira treću konferenciju s kojom će u listopadu u Pulu stići čak 120 znanstvenika. Već odlično govori hrvatski. (Duška PALIBRK)

Arena collections – still fashionable nowadays

DSC_3056

Today I met a former model from Arena, a brisky 60 years old woman who started her modelling career in the early 1970s, when she was only 15 years old. She won the Miss Pula contest in 1969, and was later contacted by Arena leading creator Marija Vareško, who taught her how to catwalk. When we met in a cafe below the socialist apartment buildings where she lives, I was wondering if I would be able to recognise her from the photographs I had collected in the factory, and in fact I did. I was struck by this photograph the first time I saw it, and I would not expect to have an interview with the model four decades later. A few young women were showcasing the Arena models, and they would receive little money in exchange, or sometimes a dress. My interviewee stressed the difference between the present days and those times, when the fashion world was a safe place for young women to work in. She cared more about having a good salary and a good time with her coworkers, than about fame, so that she later took up some administrative jobs after having worked in the fashion sector. She could have gone to the Miss Yugoslavia contest, she told, but she wasn’t interested. She even refused to pose for Playboy, even if she was offered 5000 dollars for it. We discussed of the beauty of the Arena collections, and of the fact that they still look fashionable nowadays.

A golden ring – workers’ memories

Former Arena workers generally remember their time in the factory in positive terms. The factory is often defined as a “big family”, or simply like a second home. One former worker, now retired, recalled the time when a single woman got a baby, and all her colleagues collected everything that might be useful and brought a van full of items to the village where she lived. “We were like one big family, there was crying, and laughter. It was nice, and we miss the socialising today“, she said. Women often started working very young in the factory. Some joined Arena during their training in technical school, or immediately after finishing the textile school, as it was called, at 17 or 18. Due to the fact that the factory encouraged social mobility, many talented young women could study alongside work, and some of them managed to reach higher positions in administration after getting a degree. This is the case, for instance, of a woman from a very poor family, the last of 9 children, whose studies in Zagreb were sponsored by Arena in the mid-1950s. She later became a qualified manager in charge of exports. Workers were also given regular awards and prizes. This golden ring, for instance, was given to my interviewee and to all the other workers who reached 25 years of work in the factory during socialist times, as a sign of recognition of their contribution. In this heavy golden ring, a seamstress is surrounded by the Roman amphitheater of Pula, which stands some 100 meters away from the Arena knitwear factory.

2015-05-26 11.59.39